Hutba - Oholost Ispis E-mail
Tekstovi - Hutbe
Autor Hajrudin Hodžić   
Srijeda, 21 Maj 2008 14:37

 Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom, hvala Mu za sve blagodati koje nam je podario, i neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika i Allahovog miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijediše do sudnjega dana. Amin.
Poštovana braćo,
Danas ćemo kazati par riječi ili načeti temu koja nema svoju pojavnu sliku, ali koja iznutra razara pojedinca i može biti kobna za njega do te mjere da sutra, ne shvatajući važnost te pojave, završi u džehennemskoj vatri. Molim Allaha da nas i naše najmilije sačuva od džehenemske vatre. Amin.
Uzvišeni Allah je u poglavlju En-Nisa konstatovao da je “čovjek stvoren kao nejako biće“
وَخُلِقَ الإِنسَانُ ضَعِيفًا.
Nekome je, nažalost, dovoljno da ga neko potapše po ramenu i pohvali ga da on pomisli da je neko i nešto, iako sam zna za mnoštvo svojih propusta i mahana. Upravo to je znak slabosti i jedan vid zavaravanja.
Pravi vjernik zna svoju pravu i istinsku vrijednost, zna svoje slabe tačke i pitanja po kojima je, kako to naš narod kaže, tanak. Pravi vjernik zna da, pored pozitivnih osobina koje ljudi vide, on ima mnoštvo drugih negativnih koje niko drugi nezna osim njega i njegovog Gospodara.
Pravi vjernik je poput hazreti Ebu Bekra koji kada su ga neki pohvalili zamolio Allaha, dž.š., da mu oprosti ono što oni koji su ga pohvalili ne znaju, i da ga uputi da bude bolji od onoga kakvog ga oni smatraju.
Drugim riječima: Hazreti Ebu Bekr je bio skroman i priznao je da nije na tom stepenu za koji je pohvaljen i on moli Allaha da mu dā snage da taj stepen dostigne.
Jedna od mahana i bolesti koja zna zadesiti ljude na položaju ili ljude koji se ističu po bilo kojoj osnovi u društvu jeste oholost ili kibur.
U jednom predanju stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
إِذَا رَأَيْتُمُ الْمَدَّاحِينَ فَاحْثُوا فِي وُجُوهِهِمُ التُّرَابَ
„Ako vidite osobe koje druge pretjerano hvale, pospite prašinu u njihovo lice“, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., znao da će taj čin prouzrokovati oholost u duši onoga kome se to čini.
Oholost je da sebe vidiš iznad drugih i da druge omalovažavaš, misleći da više vrijediš od njih.
Može se zasigurno reći za oholost da je to jedan vid zuluma ili nepravde, jer osoba koja se oholi ne pridaje pažnju svojoj okolini. Oholi profesor za kojim student mora pola dana skakati po fakultetu ili školi je nepravedan prema tom studentu, a jedini način da mu taj grijeh bude oprošten jeste da mu dotični student halali.
Možda ova bolest se na prvi pogled ne doima toliko opasnom dok se ne pogledaju ajeti i hadisi koji govore o oholosti.
U nekoliko ajeta Allah, dž.š., nas upozorava da oholost vodi do nevjerstva, jer većina onih koji se ohole neće da povinuju vjeri u Allaha i Allahovoj odredbi, ustvari odbijaju sam iman i vjerovanje općenito. Čak šta više, Allah neće uputiti onoga koji se oholi, i zato kaže:
سَأَصْرِفُ عَنْ آيَاتِيَ الَّذِينَ يَتَكَبَّرُونَ فِي الأَرْضِ بِغَيْرِ الْحَقِّ
Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. (El-E'araf, 146.)
Od Sufjana ibn Ujejne, poznatog tabiina, se prenosi da je rekao: Ko bude činio grijeh zbog strasti, može postojati nada da će mu se oprostiti, ali ko ga bude činio iz oholosti, onda strahuj da će biti proklet od Uzvišenog Allaha, jer je tako postupio Iblis, la'netullahi alejhi. On je iz oholosti učinio grijeh, pa ga je Allah, dž.š., prokleo.
Prema tome, velika je razlika između činjenja grijeha iz slabosti i iz oholosti.
Ibn Kudame el-Makdisi veli: Najgora vrsta oholosti jeste ona koja čovjeka sprječava da nešto novo nauči ili da prizna istinu, te da se za njom povodi.
Može se desiti da ohol insan spozna i nešto nauči, ali ga njegov nefs, njegovo JA sprečava da se povinuje istini. Uzviše Allah navodeći primjer kako oholost može čovjeka odvesti u nevjestvo o tome kaže:
فَلَمَّا جَاءتْهُمْ آيَاتُنَا مُبْصِرَةً قَالُوا هَذَا سِحْرٌ مُّبِينٌ . وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا فَانظُرْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُفْسِدِينَ
I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: "Ovo je prava čarolija!’ I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (En-Neml, 13-14.)
Ako bismo htjeli da definišemo oholost, najbolji način bi bio da se obratimo hadisu u kojem Allahovog Poslanika, s.a.v.s., definiše oholost i kaže:
الكِبْرُ: بَطَرُ الْحَقِّ وَ غَمْطُ النَّاسِ
“Oholost je neprihvatanje istine i omalovažavanje drugih.“
Mudri Lukman je savetovao svog sina kao primjer kako bi svako od nas se trebao odnositi prema svojoj djeci, ako se kod njih zapazi ova osobina. On bi mu govorio:
وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ
Iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18.)
U hadisu kojeg bilježi imam Muslim od Ebu Seida el-Hudrija stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Prepirali su se džennet i džehennem, pa džehennem reče: “U mene će ući svi oholi i uobraženi (silnici).“
Možda najopasniji hadis koji je i tema ove hutbe glasi:
Bilježi Muslim da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
لاَ يَدْخُلُ الْجَنَّةَ مَنْ كَانَ فِي قَلْبِهِ مِثْقَالُ ذَرَّةٍ مِنْ كِبْرٍ
“U džennet neće ući ko bude imao u srcu makar koliko trun oholosti.“
Upravo zbog ovog hadisa treba da se govori o ovoj temi, jer uspjeh na Ahiretu je uslovljen da oholosti nemaš ni koliko je trun.
Da bi ono o čemu smo govorili bilo jasnije, treba ga spojiti sa našom svakodnevnicom i navesti primjere oholosti iz svakodnevnog života.
Svakoga dana u školi, u pošti, općini, saobraćaju ili bolnici i skoro na svakome mjestu nailazimo na nadmene i ohole osobe.
U školi su to razrednici koji nemaju vremena ljudski popričati sa roditeljem koji je napustio svoj posao kod kuće i došao mu na noge da čuje šta je sa njegovim sinom ili kćerkom, te na koji način da, uz međusobnu saradnju, poprave stanje tog učenika.
U općini su to službenici koji neljubazno i namršteno postupaju prema građanima, posebno prema starijima i onima sa sela. Svako od nas je imao prilike to svojim očima vidjeti.
U bolnici su to doktori i sestrice koji viču i galame na svoje pacijente, ponižavajući ih i maltretirajući.
U firmama su to direktori koji se na svaki mogući način iživljavaju nad svojim uposlenicima, ucjenjujući ih platom koju je radnik svojim trudom zaradio.
Drugim riječima, oholost je prisutna na svakom koraku. Potrebno je da se musliman sačuva te loše osobine zbog svih navedenih ajeta i hadisa da se sačuva Allahova gnjeva.
Postavlja se pitanje: Kako prepoznati oholu osobu? Koji su to znakovi oholosti?
1. Kada hodi sa nekim, nastoji da ne ide uporedo, nego ostavlja osobu sa kojom ide iza sebe.
2. Često se ljuti ukoliko neko namjerno ili nenamjerno ne pridaje pažnju njemu i njegovom mišljenju.
3. Nije spreman da se izvine, čak i kad uvidi da je u potpunosti bio u krivu.
To su samo neke osobine osobe koja je ohola.
Sigurno se svako pita: Nedo Allah, ako ja imam i trunku oholosti, kako je mogu liječiti? Kako se liječiti od ove bolesti koja naočigled nije opasna, ali na islamskom mizanu spada u osobine koje vode ka džehennemskoj vatri?
Lijek se sastoji od nekoliko stvari.
Prvo je da insan bude svjestan ko je, odakle je došao i kamo ide. Da bude svjestan da je ovaj dunjaluk prolazan. Da bude svjestan da je sve ostaje, a da sa sobom nosi svoja djela, bila ona dobra ili loša.
Bez ove svijesti, bilo kome biće teško izliječiti se od ove bolesti.
Također, bitno je da zna je razlog zbog kojeg se oholi isto tako prolazan. Ako je to bogatstvo, može biti pokraden, pa da izgubi bogatstvo i ostane bez njega.
Ako se oholi zbog položaja, treba da bude svjestan da danas sutra može ostati bez njega.
Ako se oholi zbog naučnog stepena kojeg je postigao, neka zna da je njegova odgovornost pred Allahom time veća od onoga koji nema znanja.
Zato, potrebno je liječenje.
Da bi tretman bio ispravan i koristan, bitno je da se ne ide u krajnost. U ovom slučaju dvije krajnosti su oholost i poniženost. Zato je potrebna ona zlatna sredina koja se zove skromnost. Skromnost je odlika pravih vjernika. Skromnost nije poniženje, nego spremnost da se ne uzdiže iznad drugih.
Treba se navikavati na skromnost. Evo i jednog primjera. Islamski učenjaci preporučuju da kada se želi dati sadaka da se maloj djeci u prisustvu roditelja daju pare da ona lično udijele sadaku, kako bi se na to od malih nogu navikavali.
Isti je slučaj sa skromnošću, treba se tjerati i navikavati, kako bi postali skromni.
Možda će neko pomisliti da skromnost i nije baš efektivna kod ljudi koji to ne cijene. Zbog toga naš miljenik, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., je pohvalio skromnost i rekao:
مَنْ تَوَاضَعَ لِلَّهِ رَفَعَهُ
Onaj ko u ime Allaha bude skroman, Allah će ga uzdići.
Drugim riječima, nije potrebno da brineš da li ćeš u očima drugih biti velik i priznat ili ne, jer postoji garancija da ćeš biti uzdignut od Uzvišenog Allaha, Vlada svega.
Ko želi da bude skroman i da i onu trunku oholosti izbaci iz sebe neka uradi sljedeće:
Neka se druži sa siromašnijim od sebe, neka popije kahvu sa kolegom nižeg ranga, neka opere suđe u kući, neka posjeti siromašne rođake, na posao dođi pješke a ne u automobilu, ne veseli se kada te neko pohvali i ljuti se kada te neko kritikuje.
Najefektivniji način da postaneš skroman jeste da radiš ono što ti tvoj EGO ne dopušta. Tako ćeš najlakše postati skroman čovjek.
Postavlja se pitanje: Zašto ikako da se trudim da tu osobinu, ukoliko je imam, da je se riješim i kutarišem?
Odgovor će biti: Da li si spreman da kada dođeš na Sudnjem danu sa namazom, postom, zekjatom i drugim dobrim djelima, ali si imao tu trunku oholosti u sebi koja će se ispriječiti između tebe i Dženneta? Ako si spreman, onda nemoj se pokušavati izličiti od ove opake bolesti!
I na kraju, poruka ove hutbe bi bila: Bolest oholosti je unutrašnja srčana bolest koja se na određeni način manifestuje u pojavnom svijetu. Ona je opaka i zna biti tragična. Zbog svih ajeta i hadisa potrebno ju je liječiti. Najbolji način jeste da budemo skromni i ponizni jedni prema drugima.
Molim Uzvišenog Allaha da nam dā snage da svoja srca i ponašanja očistimo od ove opake bolesti koja nas može skupo koštati. Amin.
Allahu naš, učini nas skromnim, omili nam skromnost, sačuvaj nas oholosti i učini da je preziremo. Amin.
Allahu, pomozi nam da Te spominjemo, da Ti zahvaljujemo i ibadet da Ti činimo. Amin.
Bihać, maj 2008., mesdžid IPF-a u Bihaću, hatib: Hajrudin Hodžić, prof.
 
 
Islamski pedagoski fakultet u Bihacu